Dinko Kovačić arrow Nikola Polak: Neka vas najprije pozdravim
Neka vas najprije pozdravim

U nedavnom razgovoru ugodnom u intimi terase Kovačićeva kafića 'Ibis' na Meštrovićevu šetalištu, arhitekt Perković, splitski kolega i prijatelj, precizno definira ključnu vrjednost posljednjeg ostvarenja unutar arhitektova opusa kao tipološki odmak od regionalnog: "velika vila ne može oblicima imitirati ribarsku kuću". Nasilna hipertrofija prostorno skromnog predloška, kojoj smo svjedoci duž obale, izbjegnuta je jasnom gestom moderniteta. Kovačić izvlači ono najbolje iz tradicije splitske moderne prevodeći je u nove potrebe i mogućnosti. Spoznajom da vila nije regionalna odrednica, zrelost arhitektove vještine uzmogla je dosegnuti savršenstvo.

Ova svevremena arhitektura, čini mi se, nastaje na tragu iste one pedagogije koju s iskrenom ljubavlju zastupa profesor Kovačić pred svojim studentima. U ljetnoj školi na Braču, na upit svojih đaka, što im je činiti on će uvijek reći:
"Sada Vam je najveći zadatak prvo dobro se odmoriti."

Siguran sam da se arhitekt Kovačić uvijek dobro odmori od bilo koje rutine prije nego povuče prvu crtu. Otuda njegovo prvenstvo u posizanju za regionalnim, otuda njegovo prvenstvo u ponovnom definiranju modernog. Mudrost ovog stava sadržana je u putu razmišljanja, a ne putu crtanja. Kuće nisu crteži, kuće su nečiji snovi.

Prostor za pijanstvo
"Kovačić je poetski, pjesnički čovjek. Njegova arhitektura nosi u sebi simbole njegova poetizma; dapače, on kao autor to i verbalno naglašava u tekstualnim tumačenjima svojih arhitektonskih poriva, u nazivima arhitektonskih ugođaja i detalja, a i u detaljima svojih objekata i u rješenjima prostornih mikrougođaja." napisao je jednom Frano Gotovac.

Ja bih dodao da poetsko u Kovačićevu djelu ipak nastaje i s dodatnom namjerom. Svjestan da je poetika posljednje uporište neiskvarenog prisustvovanja svijetu, on je ističe kao svoj odgovor sadašnjosti. O tome je moj prijatelj Bruno Queysan, francuski filozof arhitekture, na jednom urbinskom predavanju izgovorio:
"Arhitektura ne postoji u vremenu, ona čak nema ništa sa sadašnjošću, nego s prisutnošću... Treba dati sve od sebe kad iskrsne ta 'neizmjerna prisutnost'..."

Dinko Kovačić u svojim kućama izražava prisutnost, tu neizmjernu životnu ukupnost sadašnjice, brojeći samo sretne trenutke. Zato nas njegova arhitektura, poput njezina autora, uvijek iznova dočekuje riječima:
"Neka Vas najprije pozdravim."


Nikola Polak
Travnj 2000.





<< Početak < Prethodna 1 2 3 4 5 6 7 Slijedeća > Kraj >>